Napomenuo bih odmah na početku: jednostavno kao takvo vjerojatno uopće ne postoji, no zacijelo postoje brojne jednostavnosti, a poneke od njih su možda čak i veoma komplicirane. Jednostavnost stoji uvijek u odnosu prema kompleksnim fenomenima, pa ju je tek polazeći od tih datosti moguće definirati.
U Austriji, posebno u Beču, arhitektura je pod pritiskom težnje za jednostavnošću barem od vremena cara Josipa II., prosvijećenog i reformama sklonog monarha, sina Marije Terezije. U suprotnosti prema raskoši baroknog društva postavlja se jednostavnost kao građanska vrlina, kao kvaliteta razuma. Tako jednostavnost predstavlja takoder jedan aspekt moderne. Tu se sučeljavaju dva svjetonazora: univerzalistički, hijerarhijski, apsolutistički, u kojem svaki pojedini čovjek i svaka stvar imaju svoje čvrsto mjesto, te moderni, policentrični i mobilni, znanstveni, koji čovjek snagom svoga uma i razbora permanentno mijenja.